Kada duša napusti telo? Jel kada prisloniš cev na čelo?
Ili kada ti poslednji crv napusti lobanju? Ili nestane u onom kolebanju u kojem pravu ljubav ispustiš, jer si suviše šokiran da ono pravo izustiš?
Ili zapravo još kad se rodiš, pa je moraš tražiti čitavog života dok se ne preporodiš?
Možda je napustila onog skota sa flašom u ruci, i jetrom u muci, a možda je bezdušan onaj što ubije i bije, jer mu nije dovoljno što pije?
Ako po drugima pljuje, i drage osobe psuje, da li ga duša pustila? Ako ga rodbina napustila, i životu prepustila, da li je on sad prazan?
Da li ima duše ako je bezobrazan? A možda ako obraz drugi uvek okrene? Ili već ako mrzi samog sebe?
Da li duša napušta kad je srce hladno? A to samo metaforično ili i bukvalno?
Ako se telo prepolovi, iz koje polovine duša isplovi? I to jedna cela, ili dve manje?
Da li se zadrži nekad i opseda imanje?
Koliko je duhovno putovanje? Jel ono krajnje, ili samo kraj još jednog kruga? Da li mu je atmosfera sreća ili tuga? Da li ide sama, ili ima i druga? Da li je nekad kao kiša, a nekad kao duga? Da li ponekad mlati lancima, ili samo luta po nebeskim klancima? Da li ona nebo boji?
Ma, da li ona uopšte i postoji?